Poput mojih tetki, ni ja “nikud ne idem bez pasoša u tašni”, kako je jedna od njih ukratko predstavila svoju raspoloženost i spremnost za putovanja, govoreći – s učinkom koji na atmosferu među prisutnima znaju imati neke izjave što naglo oslobađaju od konvencionalnosti, podižu raspoloženje, djeluju razgaljujuće pa se i drugi počinju manje libiti, kao kad bi u društvu nekadašnjih woodstockovaca rekli ‘nikud bez hašiša u tašni’ – da ona nikad ni do svoje majke ne ide bez pasoša iako je stanovala samo dvije ulice dalje od nje. Nikad se ne zna!
Tako i ja – dosljedno tradiciji ili tek zbog dopadljivosti te priče s taman toliko doze pretjerivanja i iskrenosti koliko je potrebno da se ona pamti i po kakvima pamtimo možda i življe neka lica iz naše porodice ili njoj bliske ljude.
I uvijek sam u obilasku negdje, bilo kad putujem vani ili se krećem u granicama svoje zemlje, i (za)obilazim. I izgubim se nerijetko, što je isto možda nasljedno – neka porodična karakteristika. Jednom se jedna od mojih tetki izgubila kad je koraknula u kružna vrata, negdje u Italiji, pa je tetak izašao na jednu stranu a ona na neku drugu odakle joj se izgubio trag, ali su je nekako ipak pronašli poslije. Ja sam se znala gubiti izlazeći autom iz kompliciranog i zbunjujuće obilježenog kružnog toka, pa bih iz opreza ubuduće, kružila i samo kružila – do besvijesti. I to zna imati oslobađajući učinak, pa se jednom takvom prilikom, vozeći sa mnom, moja sestra počela nezaustavljivo smijati do suza dok majka koja je sjedila odzada nije podviknula – da već jednom negdje ‘progulim’! A često bih se izgubila i u vlastitoj zemlji, na njenim putevima, bez propisnih znakova, kad poplava odnese dio puta ili se mora zaobilaziti pa je dobro imati pasoš jer nikad ne znaš kad nenadano možeš naići na neku granicu, čudeći se.
Izgubim se katkad i u saobraćanju s ljudima. Nisam sigurna – nisam li zalutala u neku zonu sumraka gdje mi ne vrijedi logika, pa ispadam nerazumna ako se nečemu nerazumljivom mi ili apsurdnom, čudim i negodujem.
Pripeklo sunce! I ja trebam nove sunčane naočale. Ulazim u najbliži dućan gdje su na stalku što se može vrtjeti kružno izloženi razni modeli. Ogledalce na vrhu zaklonjeno je fiksiranim komadom ploče na kojoj je neka reklama. Pitam, zašto je ogledalo nedostupno, jer kako da vidim ono što probam? Prodavačica, ‘mrtva hladna’ bez imalo susretljivosti odgovori samo: “to tako treba!” I ostaje pri tome.
Nisam u prvi mah, ali onda shvatim da sam negdje duboko zalutala ili promašila smjer unatoč očiglednosti. Jer i ljudi mogu biti kružna vrata ili zbunjujući rotor, put kojim se ne može dalje jer dolaziš do granice pa iako imaš pasoš, ne vrijedi ti. Ne vrijedi za granice ozidane u ljudima.
