Sve ostaje zapisano…
Naša djeca neće biti rođena
U sobi u kojoj je nona
Rodila tvoju majku.
Nećemo dobiti priliku
Reći si grube riječi
I zašutjeti, zabavljeni vlastitim mislima
O drugačijem životu.
Različitosti koje su nas izdvajale iz gomile
tokom života
Dale su nam mogućnost
Rastanka bez gorčine,
Uz rijeke bezukusnih suza.
Sve ostaje zapisano u pjesmama
reći ćemo jedno drugome
I okrenuti leđa, praveći se
Da nam je svejedno.
Pianissimo za ravnicu
Je li na otoku kišilo kao ovdje,
u nizinskom gradu u kojem
je vrijeme popilo more?
Jesu li se galebovi utišali
šćućureni poput naših vrabaca
čekajući da prestane kišni koncert
i blještavo sunce im osuši perje?
Na otoku se spoje nebo i more
kad nona ubere rublje s konopa
i tako obriše bijelu crtu između njih.
Munje sijevaju, guta ih vodena masa,
vrijeme stoji.
Kiša svira po krovovima, po mirinama
i borovima.
Udar groma i
Kraj.
Stupa sunce na scenu, dok glineni krovovi
otkrivaju nebo.
U ravnici kiša se samo utiša. Pianissimo do jutra.
Let
S prvim mrazom odlete i posljednje ptice
između mojih se dojki prostire vijugava cesta
popločena uvelim lišćem i blatom s kopita
krava izmučenih hladnoćom i udarcima
gospodarice koja žuri završiti posao
prije nego na malim ekranima zaigraju brkati
mužjaci i uplakane ženke.
Iznad ušiju mi struji rijeka, moje tjeme ada
prekrivena putujućim bijelim oblakom
u kojem skriva poglede zaljubljenih školaraca
spremnih za poljupce ukradene između satova.
Omrzle ruke grijem sunčanom kuglom
koju ću, savršenu, glatku i vruću
pustiti u nebo kao kad puštam golubicu
i dugo je pratiti pogledom punim suza.
***
Napunite željeznu kadu vodom
I ona neka stane u nju,
bokova prekrivenih bijelom koprenom.
Perite je najmekšim spužvama
Jadranskog mora, polako i nježno kao da ribe vode ljubav.
Pokreti neka budu ravni, od koljena do bokova, cijedite toplu vodu po njenim nogama
Dok drhti od uzbuđenja i hladnoće.
Na tek propupale grudi joj cijedite spužve kao zrele limune, voda će teći praveći nestajuće puteve.
Kosu ne dirajte!
U njenim ću se valovima lave samo ja kupati.
KAKO SE UBIJA LJUBAV
U opustjelom dvorištu
okreneš se prema nebu
i iz kose izvučeš drvenu iglu,
davni poklon nasmijane žene.
Dok pada po leđima, napustit će je
ptice koje ste zajedno bojali
tirkiznim i žutim tonovima ljubavi.
Tad raskopčaj košulju, sasvim do kraja
i s trbuha pusti raznobojne leptire
zanimljivih oblika
koje ste hvatali mrežama za snove.
Raširi ruke snažno kao da grabiš svijet
pa ih nježno privij na prsa i plači.
Plači otvorenih očiju da ispereš sve slike.
Ljubav ćeš tako ubiti sušom.
Naš otočki ritual
Ožujak na brodu donosi galebove, ribu
i prve opekotine na licu.
Krenusmo put otoka da uberemo šparoga i zumbula.
Do otoka rukama dodirujem more
i glasno se smijemo kad govorim kako sam umočivši prst,
upravo došla do nekog udaljenog grada na drugom kraju planete.
Privežemo brod na toploj obali i krenemo okrenuvši moru leđa.
Svježe otočke šparoge spravljene s jajima,
obilno ćemo zaliti bevandom.
Baba nam je u čistu krpu umotala domaći kruh,
kojeg ćemo kasnije toćati u uje.
Gledam te kako bereš zumbule,
u znak zahvalnosti za obroke koje ti spravljam,
stavit ćeš ih u vazu na sredinu stola.
Naš mali otočki ritual.
