Jednom, bilo je to davno, umrlo je nešto u njoj. Nešto, što još nije ni znalo da postoji.
Jedan mali život, koji se tek stvorio. Koji se nadao. Kojemu je njezino tijelo bila kolijevka. Kolijevka nade, topline, očekivane ljubavi. Kolijevka života. Život koji još nije ni počeo, a već je bio osuđen na propast. Na uništenje. Na smrt.
Ali ne na zaborav.
Mislila je na taj život u sebi. U njezinom tijelu, u njezinoj utrobi. Svako jutro. Svaki dan. Svaku noć.
Osjećala je to malo biće, kako raste. Kako nježno crpi njezinu snagu. Kako se nada životu. Iz dana u dan. I kako je moli. Moli za njezinu ljubav. Moli za malo nježnosti. Zapravo, moli za svoj život.
Danima je razmišljala. Glava joj je bila prepuna svakakvih misli, duša izgubljena, lutajuća u nekakvom očaju, napunjenom strahom i tugom.
Znala je što treba učiniti. Ali nije mogla. Molila se da joj Bog oprosti jednoga dana, ako se to oprostiti može. Bilo je previše razloga, razloga za smrt.
Otišla je tamo. Jednog ranog ljetnog jutra. Tužnog jutra. Tamo, gdje male duše odlaze u vječnost. Gdje male duše očajnički mole za svoj život. Gdje male duše nestaju zauvijek.
Tog je dana umrla i njezina duša uz pupoljak, koji se tek počeo pretvarati u cvijet. Život koji je trebala čuvati, za koji se je trebala brinuti. Dati mu ljubav. Vjeru. Nadu. Sebe.
A ona je taj pupoljak, pogazila. Uništila ga. Ubila.
Ubila je vlastito dijete.
Godine su prošle. Još uvijek se moli za oprost. Ni u što više nije sigurna. Osim u to da sama sebi nikada neće moći oprostiti.
