PLAVE
Koliko se sjećam, baka u početku nije pila tablete. Kad bi joj bilo slabo, ili kad bi bila, kako je ona govorila „dešperatna“, uzimala je Hoffmanove kapi. Još tada, u djetinjstvu poznavala sam tu bočicu i zanimljiv mi je bio taj natpis, to strano ime, Hoffman. Kapi je baka kapala na kockicu šećera, polako, ravnomjerno, i poluglasno brojila, jedan, dva, tri, i tako do trideset. Onda je stavljala kockicu šećera s dragocjenom tekućinom u usta i pogleda uzdignutog prema tavanici puštala da se kocka rastopi u ustima. Bilo je neke teatralnosti u tom obredu, i određene finoće u pokretima bakinih ruku. Potom bi baka neko vrijeme sjedila mirno, ruku sklopljenih u krilu i zatvorenih očiju, a kad bih je ja upitala, je li ti sada bolje, ona je samo klimala glavom ne otvarajući oči.
Kasnije, baka je prešla na tablete:lijepe, plave, sjajne i glatke.
Stajale su pored njenog kreveta na noćnom ormariću, pored čaše s vodom, molitvenika i kipića Majke Božje Bistričke kojeg joj je netko od nas unučadi donio s puta u Mariju Bistricu.
Baka je vjerovala da te tablete pomažu, i hvatala se za njih kao za štap.
Ponekad bi baka, ne gledajući u tom smjeru samo pružila ruku, otvorila bočicu i popila tabletu, pa sam se ja pitala uzima li ih ona točno po preporuci liječnika ili prema svom vlastitom nahođenju. Kako je bivala starija, uzimala ih je sve rjeđe, na kraju smo je morali na njih podsjećati, a ona je samo odmahivala rukom.
Ugasila se tiho, i ne znam prikladnijeg izraza od onog, pomalo potrošenog, „ugasila se poput svijeće“.
Mama mi je dala njenu torbicu u kojoj je čuvala fotografije svih nas, svojih potomaka i dvije kutijice plavih tableta. Nisam ih imala snage baciti, ali sam ih kroz godine nekamo zametnula, baš kao i te fotografije, u neku od brojnih kutija s uspomenama, pa sad na polici čuvam samo bakinu torbicu s tvrdim plastičnim ručkama i „beagle“ kopčom.
ŽUTE
Katica je trošila krupne, dugoljaste žute tablete, nikada mi nije bilo jasno kako ih može progutati. Izgledale su stvarno ružno i imale su odbojan miris.
Također mi kao djetetu nije bilo jasno zbog čega su te tablete razlog što se ne mogu igrati s Katicom. Znam da su iste takve tablete gutali svi članovi njene obitelji, i neki su ih susjedi zbog toga nazivali „tuberanima“, što je meni bilo čudno, jer u mojoj kući ih nisu tako zvali. Dopuštali su mi da im tu i tamo nešto odnesem, odjeću koja meni više nije odgovarala, ili teglicu svinjske masti koju su Katica i njene sestre i braća rado mazali na kruh, ali moji, koji inače nisu pravili razliku među ljudima nisu voljeli da se odlazim igrati s Katicom koja je bila moja vršnjakinja. Katica je vjerovala da će joj te tablete pomoći, da je više nitko neće zvati „tuberanka“, i da ćemo se jednom slobodno moći družiti do mile volje.
Katica je doživjela četrdesetak godina, nikada je nisu prestali zvati „tuberanka“, propila se bila već s dvadeset. Umrla je ugušivši se jedne noći u sadržaju koji je ispovraćala na svoj stari klimavi krevet.
SMEĐE
Susjeda Zdenka je živjela u trećoj kući do nas, imala je muža koji je radio u smjenama, dobrog kuštravog psa Lorda i zločestog i neodgojenog sina Zlatka koji je gnjavio svu djecu u okolici, a isto tako i sve seoske pse i mačke.
Bez razloga je razbijao kamenjem stakla na susjednim garažama i trgao letve s plotova.
Susjeda Zdenka je bila jako lijepa žena, krupnih zelenih očiju, poput Scarlet O/ Hare iz filma „Zameo ih vjetar“ i iako je izgledala zdrava, uvijek se na nešto žalila. Njoj sam ponekad znala nositi mlijeko koje je kupovala od moje mame. Susjeda Zdenka uvijek je bila dotjerana i imala je nalakirane nokte što nije imala nijedna žena koju sam znala, a dočekala bi me ogrnuta prelijepim svilenim šalom s resama.
Divila sam se njenoj ljepoti i eleganciji. Kad bolje razmislim, moja je mama bila ljepša, ali su njene ruke bile grube od rada i pune žuljeva. Ruke susjede Zdenke bile su bijele kao ruke gradske žene.
Kad bih joj donijela mlijeko, ona je teatralno uzimala kristalnu čašu iz staklene vitrine, ulijevala u nju mlijeko do pola i iz metalne ukrasne kutijice koja je izgledala kao kutija za nakit uzimala sjajnu smeđu tabletu i zabacivši glavu popila bi tu tabletu izgledajući pritom kao da joj to pričinjava veliki užitak.
Zatim bi me pogledala i rekla:-Vitamini. Vitamin B. To ti je za jačanje, i za lijepi ten i kosu.
Nisam shvaćala što će joj ti vitamini kad ionako već ima lijep ten i kosu, ali ona je rekla da bi to bilo nemoguće bez tih vitaminskih tableta.
Otada sam kod kuće mlijeko pila isključivo iz staklenih čaša, doduše nisu bile kristalne jer takvih nismo imali, ali bile su solidne staklene čaše, od onog debelog stakla iz kojih je moj djed ponekad znao popiti čašu vina.
Susjedu Zdenku nažalost ubio je njen muž. Udavio ju je njenom vlastitom čarapom, najlonkom. Rekli su da je to bilo iz ljubomore, jer da je dok je on radio u smjenama, ona u kući primala ljubavnika. Ja to nisam mogla vjerovati, a i bilo mi je jako žao susjede Zdenke i one njene prekrasne guste smeđe kose i zelenih očiju. Suprug susjede Zdenke završio je u zatvoru.
Dobrog psa Lorda uzeo je jedan susjed, a zločesti Zlatko odselio je stricu u Zagreb i više nije dolazio u selo.
ZELENE
Teta Ruža je stanovala u kući na samom kraju sela, tamo gdje se kao na slikarskom platnu crta obzora spajala sa šumom. Na toj pomalo imaginarnoj, vječito nekako zamagljenoj površini ocrtavala se tetina kuća s pomalo ukošenim dimnjakom, poput onog čuvenog tornja u Pisi.
Odlazila sam k njoj kako bih uzela ručne radove koje je ona radila za moju mamu i strinu, a usput bih njoj odnijela razne potrepštine do kojih ona zbog svojih slabih i iskrivljenih nogu nije mogla doći.
Voljela sam švrljati po njenoj sobi-kuhinji gdje je njoj sve bilo pri ruci: i klupica na kojoj je bila kanta s vodom i lončićem kojim ju je grabila, i starinska gusana peć
koja je ujedno služila za grijanje i za kuhanje.
Voljela sam slušati njen sat s kukavicom koji joj je donio nećak iz Švicarske, pa sam se ja nestrpljivo nadizala na stolcu u očekivanju kad će kukavica promoliti glavu kroz vratašca.
Na komodi pored prozora na kojoj je stajao i psić od spužve kojeg sam tako silno željela, ali se nisam usudila tražiti je da mi ga da, stajala je tamnosmeđa bočica s tabletama koje su preko tamnog stakla izgledale žute, ali kad bi ih teta izvadila, bile su zelene.
Zašto ti služe te tabletice, pitala sam je.
Rekla je da služe za umirenje. A zašto ih moraš piti, pa ti si i bez njih mirna, nikamo ne ideš. Bila sam tada samo radoznalo dijete.
– Ne razumiješ ti to, kazala je teta Ruža. To su tablete za umirenje živaca. Znaš da sam sama, i ponekad me je strah, ne mogu zaspati. Onda popijem tu jednu zelenu tabletu i spavam do jutra, kao klada.
– Jesi li sigurna da pomažu?-bila sam uporna.
Naravno da pomažu, kazala je teta. Nikada mi nije dala psića od spužve. Našli su je jednog jutra mrtvu, uredno pokrivenu njenim plavim, debelim, „preštepanim“poplunom. Pričalo se da je imala tako smiren izraz lica kao da tvrdo spava i da se osmjehivala.
Otada uvijek zelenu boju poistovjećujem sa smirenjem.
BIJELE, GRUBE, S CRTOM PO SREDINI
Tata je bio čovjek kao od brda odvaljen. Nije dvaput ponavljao iste riječi ni rečenice. Tata je bio čovjek kojeg se razumjelo otprve. Nije on bio neki grubijan koji bi svoju fizičku snagu iskorištavao za tlačenje slabijih, on je naprosto imao autoritet koji se poštivao. Tata je krupnim koracima obilazio svoj revir u šumi, jer bio je lugar, revirnik, oštro se i brzo uspinjao strmom stazom prema vinogradu koji je obrađivao, ali je nježno postupao s rojem pčela koji bi se uhvatio na granu šljive i visio na njoj poput velike brade diva Bedaneca iz poznatog filma mog djetinjstva „Kekec“.
Tatu su pčele poznale i nijedna ga nije upiknula dok ih je on blagim pokretima ruku bez rukavica pospremao u košnicu. Ja sam promatrala s pristojne udaljenosti i drhtala od straha. Odahnula bih tek kad bi sve pčele zajedno s maticom bile na sigurnom u košnici, a moj tata na sigurnom pored mene, s pobjedonosnim smiješkom na usnama.
Na naše su voćke često dolazili rojevi divljih pčela, ne u susjedne voćnjake, nego baš u naš, znale su da ih tata voli.
Kad je tata počeo pobolijevati uzimao je te okrugle, grube , bijele tablete koje su imale crtu po sredini.
One nisu bile glatke poput onih bakinih plavih i bilo ih je teže piti. U početku je tata tablete lomio na pola, i pio samo tu jednu polovicu, kasnije je pio cijele, a još kasnije i po dvije od jednom. Kad su bolovi postali neizdrživi liječnici su mami rekli da mu daje kapi morfija ili da mu netko daje injekcije koje će mu otupjeti bol. Ali tata to nije želio. On je radije trpio bol i želio je biti svjestan. Vjerovao je tabletama, nije vjerovao morfiju ni drugim tvarima koje otupljuju bol ali i svijest.
Jako se mučio, do kraja, a hrpu kutija s tabletama kasnije smo odnijeli doktorici da ih da nekome kome će trebati. Isto tako smo vratili i ampule s morfijem kojeg tata nije želio uzimati.
TABLETE SVIH BOJA
Josip nikada nije vjerovao tabletama. Kad su se gotovo svi oko njega što s razlogom što bez njega kljukali različitim tabletama, on nije htio. Kad ga je bolio zub, on je radije u usta uzeo gutljaj rakije i držao na bolnom mjestu dok nije utrnulo.
Kad je stao na zahrđali čavao, otišao je doduše primiti injekciju protiv tetanusa, ali nije htio piti tablete antibiotika nego je na ranu kad se zagnojila stavljao lišće nekakve trave što mu je netko bio preporučio.
Kad bi ga boljela glava tražio je od žene da mu stavi čvrsti povez preko gaze natopljene hladnom vodom.
Za želučane probleme pio je čaj s rumom, a govorio je da nema teorije da bi ikada mogao imati problema s bubrezima jer je vikendom običavao popiti dva, tri piva uz rad oko kuće.
Vedre naravi, uvijek nasmijan i vedar, bio je siguran da mu nikada neće trebati nikakve tablete i govorio za sebe da je Baš-čelik iz bajke.
Velika mana bila mu je uvijek prevelika sklonost hrani. Hladnjak pun delicija njegovo omiljeno odredište.
Kad su počeli problemi sa srcem, s disanjem i bolovi u trbuhu svi su mu preporučali dijetu i lijekove. Nije želio ni čuti.
Sve dok jednom, naglo, nije završio u bolnici. Jedno vrijeme visio ja na tankoj niti između života i smrti.
Nitko od liječnika nije želio garantirati za njega, svi su neodređeno slijegali ramenima. Prvih dana, primao je samo infuziju, deset dana proveo je bez zalogaja hrane.
Prvom se dvopeku radovao kao da je bečki odrezak.
A onda se navikao na čajeve i tablete svih boja. Deset za doručak, sedam za ručak i večeru. Tablete svih boja i oblika. Žute, zelene, bijele, okrugle, dugoljaste, valjkaste, prozirne.
Od svih dragih ljudi iz ove priče , na kraju su tablete pomogle samo njemu, koji jedini nije u njih vjerovao.
