PUKOTINE
rastvorila sam zemlju
svugdje crvene linije
hodam između njih
ne smijem ih ugaziti
izgleda da znam tajnu
ponijeti ću je na drugi svijet
između pukotina dana
skriva se tama
ako nisi oprezan
progutati će te
zato ja uvijek hodam
između linija
i nikad ne razmišljam
o zaključanim pretincima
mog uma
samo nastavljam hodati
no ipak znam
jednog dana ću propasti
između
pukotina
MALE SMRTI
dezerteri života
svakih sedam godina
nove stanice u tijelu
svaki dan u godini
mrtva tijela
putuju prema nebu
melankolične smrti
u središtu bića
ponori iz kojih izranjaju
istine
zatrpavamo ih
lažima
neoznačeni grob ovog svijeta
položi svoju dušu
i umiri svaki dan
iznova
s vremenom
sve te male smrti
postaju naš oltar
POTREBA
već sam ispričala svoje
najbolje priče
sad leš trune
a duša cvijeta
presložila sam
sve riječi
govore mi
da se život sastoji
od neispunjenih nastojanja
sva naša povijest
lebdi oko nas
leluja pod čudnim kutevima
puštam je da
prekrije naše želje
dok moja srž
predstavlja sušte krajnosti
ja pišem
jer to je potreba
SAMO TUŽNIJA
putujem u nepoznato
vidim cijelo naše postojanje
u polju makova
klate se
bezbrižno
zbrinuto
neznano
poput nas
samo tužniji
naše duše
čekaju na nas
putuju eonima
unatrag
da bi ih dostigli
često
ne uspijevamo
sve u jednom životu
razum nas sputava
shvaćam
emocije su voda
u koju uranjam svoju bit
i čistim je od strahota
ove zemlje
slobodna
od nižih svijetova
dižem se u visine
gdje obitavaju božji glasnici
šaputaju mi na uho
zapisujem njihove riječi
poput nas su
samo tužniji
uzdižem se još više
u samo središte
tiho je
sve je jedna
velika misao
poput nas je
samo tužnija
PRAZAN HOD
hodam kroz san
bosih nogu
u rukama nosim
krvave suze
kroz mnoge pustoši
ove realnosti
u mislima nosim
ožiljke kao podsjetnike
peku me kad sklopim oči
zato nikad ne spavam
tvoje utjehe su beskonačne
moji strahovi su bezbrojni
hodam kroz javu
lomi me na komade
gazi i mrvi
pretvara u magični prah
kojim se posipam svako jutro
tko će izaći kao pobjednik
ovog svijeta
živi ili mrtvi
snovi ili java
vraćam se u snove
hodam u krug
