Najstarija i najznačajnija naša pjesnička manifestacija Goranovo proljeće bliži se svome 59. izdanju. Ovogodišnje festivalske nagrade – Goranov vijenac i Goran za mlade pjesnike – bit će dodijeljene 21. 3. u 12 sati u Domu kulture u Lukovdolu, rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića, na njegov rođendan i prvi dan proljeća, koji je ujedno i UNESCO-v svjetski dan poezije. Dobitnica Goranovog vijenca pjesnikinja je Vesna Biga, a Gorana za mlade pjesnike dobio je Patrik Gregurec. Obrazloženja nagrada i detaljnije informacije o laureatima slijede u nastavku. Uslijed još uvijek aktivnih pandemijskih ograničenja i nepredvidivosti, festivalski dio 59. Goranovog proljeća iz svoga se standardnog termina seli na 3. 4. i 5. lipanj, a o programu ćemo vas obavijestiti naknadno.
GORANOV VIJENAC
Nagrada Goranov vijenac dodjeljuje se za cjelokupni pjesnički opus i izniman doprinos hrvatskom pjesništvu, te kao takva predstavlja najznačajnije hrvatsko pjesničko priznanje. Od utemeljenja 1971. godine do 2019. dodjeljivala se svake godine, dok se od 2019. dodjeljuje bijenalno, naizmjenično s Nagradom Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu. Dodjeljuje se, u okviru manifestacije Goranovo proljeće, u Lukovdolu 21. 3. Sastoji se od novčanog iznosa, plakete, te samog Vijenca – prepoznatljivog rada Vojina Bakića.
OBRAZLOŽENJE UZ DODJELU NAGRADE VESNI BIGA
Žiri u sastavu: Tomislav Brlek, Ana Brnardić, Nataša Govedić, Ivica Prtenjača i Olja Savičević Ivančević odlučio je Goranov vijenac, bijenalnu nagradu za pjesnički opus i ukupan doprinos hrvatskoj književnosti, dodijeliti Vesni Biga.
Činjenica da je Vesna Biga poeziju počela objavljivati kad je već bila afirmirana prozna autorica, kojoj su pripovijetke i romani osigurali mjesto u antologijama, prijevode i kritički ugled, nesumnjivo je uzrok tome da njezino pjesništvo, s jedne strane, nije recepcijski vidljivo u mjeri u kojoj to doista zaslužuje, mada jest kritički bez iznimke visoko vrednovano, dok se s druge, a što je svakako daleko važnije, u cjelini odlikuje izrazitom zrelošću, kako na razini poetičkog koncepta, tako i u pogledu pjesničke izvedbe. Ako je naslovom prve zbirke Način pjesme (1996) jasno iskazala dosljednu usmjerenost na pitanje oblikovne specifičnosti, kao priručna definicija njezine praktične provedbe mogao bi poslužiti ništa manje autoreferencijalan naslov kasnije zbirke Uhodeći vlastiti pogled (2003). Izrazito refleksivna impostacija gledišta glasa koji govori, tako što se subjekt fenomenološkim stavljanjem u zagrade konzistentno ispostavlja objektom vlastitoga govora, možda je najlakše uočljiva konstanta pjesništva Vesne Biga. Pjesme se razvijaju u neprestanom mijenjanju očišta, trajnom preispitivanju percepcije riječi i stvari, a naročito povratne sprege njihovog odnosa, pri čemu, kako je istaknuo Krešimir Bagić, „pogled fokusira pojedine prizore, primiče im se, uvećava ih i preobražava,“ dok se od drugih „pak odmiče, eufemizira ih, umanjuje ili briše.“ Presudno je, međutim, što se ekvivalent tretmanu tematskih i semantičkih elemenata pritom jasno iskazuje u vidu ritmičke organizacije, koji se također može opisati muzičkim terminom iskorištenim kao naslov jednog ciklusa iz zbirke Bijela panika (2013): mezzo. Vještina održavanja srednjeg stanja koje karakterizira referencijalni aspekt u poetskom se realizira delikatnim balansiranjem na granici oblikovanja proze i stiha.
Osobitu važnost tog međuodnosa efektno je povodom zbirke Četiri straha (2001) sažeo Tonko Maroević, tvrdnjom kako „unutarnji monolog Vesne Biga inkrustiran je neizbježnim realijama, tako da na paradoksalan – a uspješan – način sintetizira ekstrovertni pogled prozaika s unutarnjim viđenjem lirskoga subjekta.“ Ustvrdivši pak da se općenito „poezija može promatrati i kao zgusnuta, destilirana proza,“ Zvonimir Mrkonjić ukazao je na konstitutivnu modernost poetike unutar koje pjesme trajno održavaju ritam koji se drži na jednakoj udaljenosti od asocijativnog nizanja svakidašnjeg govora i metronomske usklađenosti iskaza. Otuda i karakterističan model pjesme kojim se pretežno, mada nipošto isključivo, služi u svim zbirkama nakon prve, a koji odlikuju izbjegavanje strofne organizacije, relativno dugački stihovi te naglašena sintaktička i misaona razvedenost. Izrazita se oblikovna samosvijest iskazuje očiglednim omalovažavanjem retorički naglašenih mjesta kao što su početak i kraj, gomilanjem digresija i asocijacija, kao i isticanjem svakovrsnih podrobnosti, čime se čitanje drastično usporava, ali ipak nikada ne zaustavlja jer, istodobno i komplementarno, ritmička struktura osigurava neumitno daljnje kretanje. Stoga su sudovi Kristine Špiranec da se tematika pjesama Vesne Biga može odrediti kao „istost, postojanost stvari, odnosno ne-događanje“ i Miroslava Mićanovića kako je tekstualni subjekt lako „moguće vidjeti u hodu, u kretanju, u slobodi da se bude sam, sama sa sobom, u besciljnosti,“ tek naizgled međusobno suprotstavljeni. Da u svojoj poeziji opetovano ostvaruje rezultantu tih dviju tendencija potvrđuje Bagićeva konstatacija kako Vesna Biga „demonstrira nesvakidašnju govornu moć“ najčešće upravo time što „napušta svoj jezik i nalazi ga u svemu prešućenom.“ Ista se dijalektička napetost gradi neprestanom međuigrom metaforičkih i doslovnih značenja, začudnim povezivanjem udaljenih semantičkih polja i rasponom složenih sintaktičkih konstrukcija, te napose suodnosom dijela i cjeline, istaknutim slaganjem pjesama u veće konceptualne sklopove, koje mogu doseći i opseg čitavih zbirki, kao što su Vidok koža (2005) ili Tijelom u riječ (2019). Na svim se razinama, kao i u slučaju metričkih odstupanja i varijacija (a po potrebi će se pjesnikinja spretno poslužiti i strožim vezanim oblicima) ili ludičkih spojeva zvukovnih i smisaonih efekata, pravilnost uspostavlja da bi se narušila, ali se istodobno pokazuje kako je smisao narušavanja u tome da se struktura jasnije pokaže, kako je to, uostalom, programatski iskazano u prvoj zbirci:
I nije bila kuća
u žarkom koridoru kopita
niti čabar kišnice
Ono što me čekalo
bio je mamac ivice
u srebrnoj opruzi zjenice
koplje sekundare
U perspektivi modernog hrvatskog pjesništva, Vesna Biga svojim je opusom kroz proteklih četvrt stoljeća ustanovila jedan od ključnih orijentira koji mu omogućuje daljnje kretanje. Zbog toga nagrada Goranov vijenac za 2022. godinu ne samo da odlazi u prave ruke, nego i u pravi čas.
Tomislav Brlek
BIOBIBLIOGRAFIJA AUTORICE
Vesna Biga rođena je 1948. godine u Zagrebu, gdje je završila Filozofski fakultet.
Objavljene su joj sljedeće knjige:
Poezija:
Način pjesme, 1996.
Uhodeći vlastiti pogled, 2001.
Četiri straha, 2001.
Ispod kapaka druge rase, 2004.
Vidok koža, 2006.
Sjenka na uzici, 2009.
Žene na putu, 2013.
Bijela Panika, 2013.
Moram gledati more, 2018.
Tijelom u riječ – performans stihom, 2019.
Pripovijetke:
Oprezne bajke, 1981.
Slike iz novog sjećanja, 1987.
Dušin vrt, 1995, 2003.
Čovjek koji je čeznuo čudo, 1998.
Deset dolazaka, 2009.
Romani:
Iz druge ruke, 1983.
Vlasnik smrti, 1987.
Dnevnički zapisi:
Autobusni ljudi, 1999, 2000.
Očekujući noćnog sokola, 2001.
Izvedene su joj brojne radiodrame (Premještaj, Vrata, Kućni posjet, Soba, Nesporazum s desetercem, Petero ili tišina, Iz druge ruke, Čovjek koji je čeznuo čudo).
Pjesme, pripovijetke i radiodrame objavljivala je u brojnim časopisima (Forum, Republika, Dometi, Istra, Književna reč, Savremenik, Vidici, Gordogan, Pitanja, Revija, Naši razgledi).
Proza i poezija prevođeni su joj na slovenski, makedonski, talijanski, turski, ruski, ukrajinski, poljski, esperanto i engleski jezik.
Dobitnica je nagrade na Natječaju za kratku priču Večernjeg lista za pripovijetku „Besanica gđe KS“ (1983).
Pjesme i pripovijetke uvrštene su joj u više antologija.
Antologije poezije:
Utjeha kaosa, prir. Miroslav Mićanović, Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2006.
Sanjin Sorel, Isto i različito, Antologija i studija hrvatskog naraštaja devedesetih, V.B.Z., Zagreb, 2007.
Antologija hrvatske poezije, Pranat, Moskva, ur. Sergej Glavjuk, 2007.
U nebo i u niks, Ervin Jahić, Antologija hrvatskog pjesništva 1989-2009, Bijelo Polje, 2009.
Antologija hrvatskog pjesništva 20. stoljeća W skwarze słońca, w chłodzie nocy (Pod žegom sunca i svježinom noći), priredio Grzegorz Łatuszyński, Varšava, 2012.
Tonko Maroević, Svjetlaci – Hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996-2019), 2019.
Antologije proze:
Mlada jugoslavenska književnost, Vidici, br. 7, 1978.
Mlada hrvatska proza, Republika, br. 5-6, 1979.
Panorama novije hrvatske fantastične proze – Guja u njedrima, Izdavački centar Rijeka, 1980.
Hrvatska nova proza, Književna kritika, br. 5, 1986.
Barkoj el akvo (Lađa od vode), Elektitaj kroataj noveloj, 1970-1995, Međunarodni centar za usluge u kulturi, Zagreb, 1998.
Antologija hrvatske kratke priče, prir. M. Šicel, Disput, Zagreb, 2001.
Prodavaonica tajni – Izbor iz hrvatske fantastične proze, prir. J. Pogačnik, Znanje, Zagreb, 2001.
Svaka priča na svoj način (Hrvatska ženska kratka priča), prir. Tomislav Sabljak, Večernji list, 1964-2004, Naklada MD, Zagreb 2006.
Antologija suvremene hrvatske proze Hrvatski mozaik, ur. Alla Tatarenko, Folio, Harkov, 2007.
Orientations: An Anthology of East European Travel Writing, ca. 1550-2000, ur. Wendy Bracewell, CEU Press, 2009.
NAGRADA GORAN ZA MLADE PJESNIKE
Nagrada Goran za mlade pjesnike dodjeljuje se za najbolji rukopis autora/ice do tridesete godine života, koji prethodno nije objavio/la pjesničku knjigu. Utemeljena je 1977. godine. Dodjeljuje se jednom godišnje, na temelju anonimnog natječaja, u okviru pjesničkog festivala Goranovo proljeće. Goran za mlade pjesnike najznačajnije je hrvatsko priznanje za mlade pjesnike/inje, a sastoji se od objave nagrađenog rukopisa u uglednoj biblioteci Novi hrvatski pjesnici, u izdanju SKUD-a Ivan Goran Kovačić.
OBRAZLOŽENJE UZ DODJELU NAGRADE PATRIKU GREGURCU
Na ovogodišnji natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike pristiglo je ukupno 60 rukopisa. Žiri koji su činili Damir Radić, Davor Ivankovac i Mateja Jurčević jednoglasno je kao najbolji rukopis izdvojio onaj Patrika Gregurca pod naslovom Špaga.
Uz nagrađeni rukopis pohvaljeni su rukopisi Josipa Čekolja (Dječak pred žetvu), Luke Ivkovića (Gospodar pčela: sedam fragmenata o gospodaru pčela) i Jakoba Filića (Ovdje – proljeće).
Rukopis Špaga izdvojio se kao idejno i konceptualno intrigantan autorski pothvat s duboko promišljenim unutarnjim vezama među glasovima koji supostoje u tekstu, međusobno surađujući ili se sukobljavajući. Gregurčev samosvojan pjesnički glas spaja pripovijedanje i pjesništvo, oblikujući suvremenu poemu koja se dotiče unutarnje podvojenosti, pitanja ljubavi, njezine mogućnosti ili nemogućnosti, uspona prema vrhu ili pada u provaliju. Forma rukopisa veza je između vrha i dna, tekst oblikovan kao uže u pokretu, kao val sa svojim bregovima i dolovima, s oscilirajućim amplitudama koje funkcionalno podržavaju izvedbu dijaloških dionica, kao i promjene u atmosferi i tonu. Formalni pomaci ocrtavaju put lirskoga subjekta Špage, Š-a i Page koji čine jedinstveno „ja“. Gregurec tako oblikuje tri špage: onu načinjenu od riječi, onu objektnu koja je sredstvo u naraciji i onu koja je subjekt sam. One čine čvorove kojima se čitatelj uspinje i spušta: pa, ako se usudiš / spusti se do kraja / čvorovi na Špagi bili su / tu da ti pomognu / siguran sam / bilo je teško / ali ne brini/ uskoro si dolje.
Rukopis Špaga spoj je tradicionalnog i modernog izričaja, suvremene lakoće i arhaično-mistične apokaliptičnosti koja počiva na dvojnosti svega. Nesputan u izboru motiva, unoseći dozu dramskog sukoba i gotovo teatarski oblikujući tragično lice subjekta, Patrik Gregurec stvorio je hibridni tekst u kojem je naglašen proces samoidentifikacije kroz odnos s Drugim, s njim i njom, a s osnovnim ciljem spoznaje sebe. Autorovi skokovi od prozaične svakodnevice do romantičarsko-grandioznog verbaliziranja boli, gubitka želje i nadanja, čine da tekst neprekidno pulsira. Neprestane emocionalne i jezične mijene dokidaju mogućnost monotonije. Tekst treba čitati u dahu, popeti se uz Špagu ili se niz nju spustiti, ne postoji pogrešan smjer jer je ionako nepoznato što je na kojem kraju, a život i poezija prisutni su jedino u procesu kretanja.
Što je ispravno učiniti? Treba li se prepustiti mogućnosti (ljubavne) propasti ili ostati na mjestu, prekinuti narativ, lišiti se ljubavi kao dinamičnog motiva koji nagoni na koračanje u nepoznatom i neizvjesnom, nadaje se kao jedno od najvažnijih pitanja koje rukopis stavlja pred čitatelja: hvala ti stari prijatelju, / ti ti / spasit ćeš me još jednom / mislim da sam bio pretjerao / zrakom ću napiti svoj oklop / vjetrom osvježiti šiljak / i ti ti dobro slušaj: / obećavam ti / neću se kretati / neću joj prići.
Grafički izleti, figure ponavljanja, stalna izmjena lica i autoreferencijalnost, samo su neki od aspekata ove poezije u čijem su središtu višestruko varirani motivi mraka za koji čitatelj nikada nije posve siguran je li prostor sigurnosti ili straha. Riječ je o poeziji velikih misli o malenom životu, poeziji koja se hvata u koštac s temeljnim egzistencijalnim pitanjima, koja se vraća svojim velikim temama, ne zaboravljajući pritom da je onaj koji je piše dio realnog, običnog svijeta u kojemu je obilježen imenom, danom rođenja, porijeklom, poviješću, religijom i drugim vidovima identifikacije, ipak krnje i nedostatne da bi se zaustavila potraga za onim pravim, vlastitim ja.
Duboka osviještenost Patrika Gregurca o mogućnostima poezije, o njezinoj uključivosti, oblicima u kojima se javlja i proteže, rezultira time da je rukopis Špaga uvelike drugačiji od kod nas trenutno dominantnih poetika. Ulaskom među njih Gregurec dopunjava sliku hrvatskog pjesništva zbirkom koja je autonomna, ali nikako samodostatna, a to jamči dobitak za čitateljstvo, za književnost i za samoga autora, koji je ovim rukopisom pokazao kako joj posve zasluženo pripada.
Mateja Jurčević
BIOGRAFIJA AUTORA
Patrik Gregurec rođen je 1992. godine u Sisku. Student je prve godine MA studija Dramskog i filmskog pisma na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Glumio je u sisačkom Kazalištu Daska. Dramaturg je na ispitnim produkcijama odsjeka Kazališne režije i radiofonije, scenarist kratke igrane serije Svjedok (CROSOL), autor teksta, dramaturg i izvođač u dječjoj lutkarskoj predstavi nastaloj po motivima Epa o Gilgamešu – Genkidu, autor teksta za dječju predstavu Pero, dječak bez sjene (Lutkarski eksperimentalni teatar) te suautor teksta i dramaturg na lutkarskoj predstavi Caffe Kraljevstvo (Kazalište lutaka Zadar). Monolog Jež više nema dilemu izveden mu je u sklopu ZKM-ovog projekta Ako me čuješ, ja ću pričati. Radio je na adaptaciji teksta i dramaturgiji predstave Smrt trgovačkog putnika (Kazalište Virovitica), dramatizirao i adaptirao roman 1984. Georgea Orwella u radiodramu za Hrvatski radio, bio dramaturg na plesnoj predstavi Monomit (ITD, Škvadra) te za kazalište adaptirao roman Branislava Glumca Zagrepčanka (Teatar Erato). Rukopis Špekec pohvaljen mu je na Goranovom proljeću 2020. godine.
