Festival suvremene umjetnosti u Omišu – 8.-12.kolovoza 2023.
kustos: Ivan Mesek
izvođači i sudionici festivala :
Zefrey Throwell / Slaven Tolj / Tomislav Pletenac / Dalibor Nikolić / Alen Novoselec / Martina Mezak / Ivan Mesek / Draženko Kopljar / Zlatko Kopljar / Ivana Ivković / Branko Franceschi
Stvaralački čin kao suštinski element i trenutak umjetničkog rada je složen mentalno-emotivno-fizički proces, koji inicira kompleksne psihološke mehanizme kako u samom umjetniku, tako i kod gledatelja prilikom percepcije umjetničkog djela. Stoga svaki umjetnički rad ima i svoj ljekoviti, terapeutski karakter i učinak.
Bez obzira kako se i koliko tijekom povijesti uloga umjetnosti i umjetnika u društvu mijenjala, blagotvorni terapeutski učinak umjetnosti ostao je njenom konstantom, koji nekad u većem, a nekad u manjem obimu i prepoznavanju možemo pratiti još od epohe ritualne interpretacije svijeta i okruženja u kojem je čovjek živio.
U suvremenoj epohi i civilizaciji obilježenoj različitim razinama otuđenosti (otuđenosti od drugih, otuđenosti od obitelji i društva u cjelini, radnog procesa i rezultata rada, pa sve do otuđenosti pojedinca od samog sebe i svoje ljudske prirode), proizvodnja stvarnosti kakvu pruža umjetnički rad postaje, više nego ikada nužna potreba, uvjet opstanka i alat pomoću kojeg se ljudsko biće može vratiti sebi. Umjetnici i objekti koje stvaraju, kao i cjelokupna sub-društvena i institucionalna konstrukcija koju proizvode, više nisu u fokusu pažnje, već se zanimanje pomaknulo prema utjecaju umjetnikovog djelovanja na okruženje u kojem stvara. Otvaraju se nova područja umjetničke prakse i nove profesije zahvaljujući kojima se sve više razvija svijest da je njegovanje kreativnosti presudni faktor u razvoju čovjeka, ljudskog društva i uvjet njegovog opstanka.
Iako je na samom početku teksta naglašeno da svi vidovi, discipline i tehnike umjetničkog stvaralaštva imaju svoje ljekoviti djelovanje, u kontekstu Almissa Open Art festivala koji prvenstveno njeguje performans, odabrani su umjetnici čiji je rad obilježen komponentom (samo)izlječenja kroz disciplinu performansa. Bez obzira o pristupu, mediju ili metodologiju kojom se umjetnik u izvedbi performansa koristi, dakle, bez obzira da li je riječ o meditativnom procesu ili ritualnom pristupu koji predmnijevaju fizičku prisutnost i aktivnost samog umjetnika ili, pak, o konceptualnim postavkama koji se zasnivaju na pobuđivanju mentalnih aktivnosti ili interakcije publike, smisao je uvijek isti pročišćenje duhovnih aspekata umjetnika i publike, odnosno, društva. (Ivan Mesek)