spajanje svjetova i ostale nemoguće stvari
svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan
još uvijek ostaju svaki u svojoj opni.
kada ti kažem pokušaj i kad pokušaš svim silama,
kada se upneš, kada se upnem, iz noktiju, iz jagodica,
do zadnje točke u zvjezdanom prostoru,
do zadnjeg obrisa do kojeg dopire svjetlo,
to i dalje ne znači ništa.
svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan
još uvijek ostaju svaki u svojoj opni,
a samo ponekad, za vrijeme pomrčine,
kada ugledamo sjajni prsten,
dogodi se ono što smo mislili da treba,
mali grumen svjetlosti koji silom želimo
rasprostrijeti kroz tijela,
kroz prostor, prema unutra, u sve smjerove,
ugraditi u atome svih pojava, u svaku riječ
koju ćemo izgovoriti i koju smo već rekli.
ako misliš da bismo mogli osedlati ovoga zmaja
što sam ga donijela na plećima,
u običnom bijelom papiru,
svezanog za gležnjeve i zapešća,
zmaja kojeg neprestano vucaram za sobom,
u nadi da će ga netko za nas raspakirati
i napojiti zlatnom vodom,
pomaknimo se onda zaboga iz ove staklenke
u kojoj su naša srca već dugo pohranjena u formalinu,
pod nepomičnom glazurom, zaštićena i tvrda.
ta bi staklenka od glečerskoga leda jednog jutra
iznenada mogla eksplodirati od plača,
kao senzibilna dama pred jutro,
kad joj s obraza šibaju kristalne suze,
i sve ostale nemoguće stvari.
što možeš reći o meni, a ja o tebi,
osim da smo stvoreni svatko u svojoj mjeri stvari,
bez zajedničke mjere
koja bi nam izmjerila kodove gibanja.
one stvari koje su u nama iste zapisujem u notes,
na prhkim rižinim listovima,
zapisujem potajice na kožu u pregibu ruku,
urlam ih kroz megafon dok hodam ulicama,
izvikujem gestama usana:
ja sam tvoja, samo da znaš,
blizanka iz drugoga jajeta,
i samo sam danas bezglasna i nijema,
ako me ne čuješ,to nije ništa strašno,
to sam još uvijek ja,
ostajem preko puta, u uterusu, u svojoj posteljici,
dok se vani tresu svjetovi
koje pokušavamo spojiti u jedan.
porađanje
u vrtložnom viru oko pupka složit će se same od sebe grančice koromača. kada odeš, lukovica će potonuti u noć trbuha, bujat će u dubini dok pod noktima posve ne ispari miris u kosinama. sve će se na tijelu presložiti u bijelim udarima. silnice hladne pjene donijet će beskorisne naplavine. suhoću, zapletenost, raspad.
prvo ću se ostrugati kao riba najoštrijim nožem iz podrumskog kožuha, rasporit ću se najljepšom bočnom šarom, njezinim bodljama u bojama zalaska, od glave preko sjajnog trbuha izložit ću meso bez straha. male tirkizne kosti pomaknut će se kroz prvi dah. nešto iznutra napustit će me bez glasa. kada odeš, mahat će mi mlada lica staraca, mahat će mi pradjed i prabaka, prepoznat ću im glas koji nikada nisam čula. mahat ću sebi s fotografija, s bakrenim licem djeteta iz vremena kada je hostije dijelilo ljeto. kada odeš, masivni uragan odradit će svoje, sve će se vratiti u noć trbuha, bujat će dugo u dubini zaklonjeno vlagom.
u mlakom pramoru, iznenada, progovorit će oko. žad.
boje
cijelo popodne izmjenjivali su se oblaci, sunce i kiša.
zagledana u tu nestalnost, zarila sam nokat u obraz.
krv se iz lica već ranije povukla kao oseka.
pod noktom je izlazio samo miris plijesni u vlažnome danu.
kofer je nekoliko dana stajao u izolaciji,
njegovo otvaranje značilo bi odluku o ostanku ili odlasku.
kada sam ga otvorila, dan je poprimio miris opranog rublja,
u prostor su zračile pare kemikalija violet&pink.
majka je nasmiješena ušla i pričala o prošlosti. smijehom je
rastjerivala zabrinutost zbog situacije oko kofera. rekla je da je baka
kuhala jasenovu koru i vodom vunu seljanki bojala u crno
nastojanje
pričao si mi
o čovjeku
život je posvetio
uzvišenom nastojanju
da se osjeća vitalno
da pobijedi pogreške
brinuo je o zdravlju
o konzistenciji stolice
o količini vode
o skladu ritmova
o dubini daha.
jutrom je u isto vrijeme
jeo kašu od zobi
miksao sokove
čistio crijeva
osvajao neboder pješice,
vikendom konzumirao
zelenilo
svježi zrak
na relaciji Mosor
otoci
kontinent.
u sto i trećoj godini
izliječio se
iz čista mira
skljokao se i umro.
pjesnik idol
moj pjesnik idol je komplicirana ličnost,
napunio je 80 godina, okrugli broj.
pred okruglim osjećam strah, uvučem trbuh
kao na svečanosti, spustim bradu,
uzdignem rebrene kosti.
okruglo, savijeno, spojeno jedno s drugim,
kao zemaljska kugla,
kao pupak, kao početak i kraj.
moj pjesnik idol jednom je primio cvijeće,
lice mu je na prevaru zabilježio kamerman
i memorija prisutnih.
moj pjesnik idol zgrožen je vidljivim.
ne daje intervjue, ne priča o inspiraciji,
omiljenim piscima.
o njegovu čudaštvu kruže priče,
o načinu na koji utjeruje naslove pjesama.
moj pjesnik idol je zvjezdarnica.
on sam je zvijezda na koju će otići
kada se jednom udalji
u nešto okruglo,
u nešto neprisutno.
kretanje
svijet je osvojio sam sebe,
proizveo plovila, penicilin, tjeskobu.
sada se od tog osvajanja liječimo,
nedjeljom posjećujemo Krista.
odlazimo na sajam namještaja,
sajam putovanja, umjesto putovanja.
hodamo uz nasip,
uz nevažnu staklenu rijeku,
uz travu, uz predmete na tlu.
prema nama kreće se toranj toplane,
uvećava se kao pokretna butina diva.
kušamo zemlju, razgovaramo o nepravdi,
o bogu koji je sve blesavo uredio.
tebi su sve majice oduvijek tijesne,
maštaš da smanjiš sise, a ja da ih povećam.
na betonskoj kocki,
izvezene čekaju košulje, stolnjaci, rakam.
i mi bismo jedne nedjelje mogle
donijeti uspavane kućne stvari,
spavaćice s čipkom, monografije o bitkama, Titu.
znaš da sam i ja Ciganka, nisam Romkinja,
volim sjesti uz ( ) stol, naručiti meso.
vraćamo se nasipom, uz staklenu rijeku.
grlimo se spontano,
rukom ti dodirujem leđa,
ti dodiruješ moja.
jutarnji grad
lice pritisnuto uz staklo.
pola ulice u sjeni, pola u svjetlu.
pola života u snu, pola u budnosti,
i u toj budnosti još polovica u snu.
duše upakirane u platnene torbe, u žmiganje,
u prosjakovu slamnatu košaru. on sjedi.
crven u licu, spaljen od zime, spaljen od ljeta,
spaljen od vlastite pustinje, lišen kretanja.
jutarnji grad pleše čas naheren, čas ravan,
okupiran snom, okupiran čežnjom.
jutarnji grad je mlijeko iz mikrovalne peći,
mlačan u mlačnoj šalici, jednima hladan, drugima vruć.
jutarnji grad u koji ulazim kroz gladne prosvjednike,
bez osjećaja pobjede, bez osjećaja gubitka,
ulicama što sjaje prelomljene kroz kapi vodoskoka,
jutarnji grad u koji uzlazim danas je
bez tvoga mirisa oko mojih ključnih kostiju.
o lišće
dođi da dršćemo skupa, o lišće.
tebe jesen raspuhuje oko zgrada,
ja isto dršćem,
zamotana u deku pred televizorom.
stigao je kvartalni obračun plina.
ti s tenom bakra, o lišće,
u bojama razgorene vatre u hypu,
ja mokrih dlanova,
od ubojitog znoja što premješta linije života.
o lišće, dođi da dršćemo skupa,
da se bojimo zime,
dođi prije nego što istruneš
na zelenim površinama oko zgrada,
i pretvoriš se u humus,
ružan i koristan,
u dobru nevoljenu ženu
što posprema u sivom ogrtaču.
o lišće,
dođi prije gašenja tvoje boje razgorene vatre,
naslaži mi se na ramena,
sagradi mi krila s tenom bakra,
ne moramo pasti i postati humus,
ružan i koristan,
samo letimo,
šššššš
majka
majka kuha jaja u korama luka.
na ljuske lijepi listove peršina,
cvijet po cvijet.
imam devet godina.
povučeno listam tri svete knjige:
priručnik o krojenju i šivanju,
recepte i kolače dr. oetkera,
liječenje domaćim ljekovitim biljem.
prelazim s jedne na drugu,
napipavam svoj najbolji svijet
čekajući da jaja sporo dobiju boju,
da se konačno ukažu šare
ispod lišća peršina.
ljubav
na istoku grada u Alfirevićovoj
pijanac je nogom od stola pretukao ženu na smrt.
njezino modro tijelo izbacio je
pokraj kontejnera pred zgradu.
tukao ju je redovno.
često je odlazila, često se i vraćala,
ispričali su susjedi za crnu kroniku.
brinula je za njegova sina
s posebnim potrebama.
u noći prije ubojstva,
pijanac je nogom od stola pretukao
i svojeg sina s posebnim potrebama.
nagovarao ga je da prizna krivnju za ubojstvo.
mali je bio zasran i slinav
ujutro kad je pokucala policija.
na istoku grada je dio koji nazivaju republika.
o republici je pisao uvaženi tjednik.
republikom šeće čovjek u ranim pedesetima,
maršira čitajući u hodu.
često se zaustavi pred dućanom,
da odahne od literature.
otvara pivo. pa još jedno.
mrmlja pasuse. retke iz otvorene knjige.
brani se od svijeta
crnim slovima, bijelim papirom.
u lice se unosi gospođama s kruhom:
istina je nešto drugo.
ne čekajte da vas pretuku
drvenom nogom od stola.
