Majstor i Margarita (Mikhail Bulgakov)
Roman za svako doba
Majstora i Margaritu čovjek bi mogao čitati u bilo koje doba; u Rimskom carstvu ili Srednjem vijeku, dobu renesanse ili klasicizmu, svejedno. Svako doba, čini mi se, pronašlo bi u romanu nešto ‘svoje’. Možda bi se moglo reći da roman stoji ‘protivno struji vremena’ ili da u prvim naznakama najavljuje njegovu propast. Jer, takvi su vam Majstor i Margarita, odnosno – roman Majstor i Margarita; bezvremeni, nerazumljivi, predskazujući, i pomalo zloslutni.
Istrpjet će oni i čitanje s početka ovog stoljeća – obilježenog enormnim uplivom medija, gluposti i tehnologije u naše živote. Ne sumnjam da bi se Wolandova družina i danas bila u stanju obračunati s faktima tzv. suvremene današnjice – pametnim telefonima i tabletima, e-čitačima, Facebookom ili recimo, emisijama tipa Big Brtoher. Baš kao što se izmotavala s vremenom boljševičke Rusije, vjerujem da joj to ne bi bio problem ni s današnjom ‘Putinovom Rusijom’, te prividno stabilnom, a zapravo umornom i dotrajalom Europom… Kakav bi slučaj bio s našim krajevima – ne mogu točno predvidjeti, možda bi se našim nestvaralačkim moćnicima, uglavnom primitivnom vladajućem establishmentu, rugala na u ovom trenutku potpuno nezamisliv način?
U romanu Majstor i Margarita nalazi se možda i najljepša rečenica svjetske književnosti. Ne znamo zašto nas pogađa, ali nas pogađa, duboko, u samu našu prirodu, možda i u samo dno naših bića gdje stoluje taj naš stalni, uzvišeni i presveti osjećaj krivnje zahvaljujući kojemu smo razboriti, savjesni, puni duha, i suprotni svakom drugom živom biću:
U bijelom plaštu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana, u natkritu kolonadu između dva krila dvorca Heroda Velikog, ušao je prokurator Judeje Poncije Pilat.
Kada je upišete u internetsku tražilicu iznenadit će vas broj stranica na kojima se pojavljuje, u svom bezvremenom i duboko ljudskom obliku i mimo moćne tehnologije koja s njom bezosjećajno barata kao i sa svakom drugom rečenicom, neosjetljiva na njezinu semantiku, jedino na sintaksu. Što je tako moćno u ovoj rečenici i ovom romanu? Teško da se odgovor može ponuditi u jednoj rečenici, jednom tekstu. Svatko ga, na kraju krajeva, pronalazi sâm za sebe. Ono što se čini najljepšim jest da se odgovoru čovjek čini najbližim samo onda kada knjigu uzme u ruke i započne s ponovnim čitanjem…
Moja sestra voljela je ovu rečenicu (kao i cijeli odlomak koji navodim u nastavku). Čitala mi ju je dok sam bio školarac, i govorila da od nje, u književnom smislu, nema ništa savršenije. S četrnaest godina nisam mogao shvatiti zašto je to tako, a ni ona mi nije mogla objasniti. Krivnja, sudac, a zatim kazna… sve to stoji u pozadini ove estetski savršene rečenice i odlomka:
Više od svega na svijetu prokurator je mrzio miris ružina ulja i sada je sve predskazivalo loš dan jer je taj miris počeo proganjati prokuratora još od zore. Prokuratoru se činilo da na ruže mirišu čempresi i palme u vrtu, da se u vonj kožne opreme i znoja stražara miješa mirisna struja prokletih ruža. Od stražnjih krila dvorca, gdje se smjestila prva kohorta Dvanaeste munjevite legije koja je u Jeršalajim došla s prokuratorom, dopirao je dim preko gornje terase u kolonadu, i u gorkasti dim koji je svjedočio da su kuhari u centurijama počeli kuhati ručak umiješao se isti taj masni ružin miris. O bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate?
Taj “miris ružina ulja” koji posvuda prodire, ne radi li se tu o simbolu krivnje – sveopćega, uzvišenog osjećaja ljudskosti koji nas bezdanim ponorom odvaja od ostatka živog svijeta? Kada jedan Poncije Pilat, kršćanskom predajom sudac, zajadikuje “Bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate!” nije li to vapaj onoga koji se osjeća krivim samo zato što je prisiljen na tu ulogu sudca, vrednovatelja ljudskih vrijednosti i života, zbog koje se osjeća posebnim, i zauvijek odvojenim od svijeta?
Definitivno, Majstor i Margarita, u svojoj sveobuhvatnosti, roman je i o krivnji, odatle i o optužbi. Na Wikipedijinoj stranici o Mikhailu Bulgakovu naći ćete informaciju da su mu zadnje riječi prije smrti bile “Da znaju… da znaju!” navodno upućene ruskoj boljševičkoj vlasti. Propitivanje čovjekove savjesti vuče se čitavom njegovom književnošću. Moguće je da jedan Nietzsche ispočetka ne bi volio ovaj roman… podsjećao bi ga na kršćanstvo, međutim, vremenom, vjerujem da bi mu se strašno svidio jer, nije li upravo on svoja “prevrednovanja svih vrijednosti” također naslonio na tu ogradu “ljudskiju od svih ograda” – i svoju filozofiju pokušao izgraditi na činjenici ‘imanja savjesti’ (iako više u aristokratskom duhu) baš kao što je to učinilo kršćanstvo?
Bilo kako bilo, mislim da se nikada neću zasititi Majstora i Margarite, književnog kritičara Berlioza i pjesnika Bezdomnog, Wolanda, Azzazela, Korovjeva, Hele, naposljetku i Mačka Behemota, nikada tog načina pisanja za koje vjerujem da će uvijek biti u stanju suprotstaviti se ‘struji vremena’ bilo kojeg doba koje ga bude čitalo…
prerađen tekst s bloga pustopoljina.net
