Ova dva romana-zapisa, koja je Dostojevski ostavio čovječanstvu u amanet, na čuvanje, u formi su čiste ispovijedi. Oba potiču iz njegova srednjeg razdoblja života, prije pisanja tzv. velikih romana poput Zločina i kazne, Idiota, Bjesova, Mladića i Braće Karamazovi. Njihova zanimljivost sadržana je u tome što glavni likovi, Aleksandar Petrovič Gorjančenko iz Mrtvog Doma i neimenovani autor iz Podzemlja, dok se ispovijedaju, beskompromisno ogrijezaju u samoći; usamljuju se do ludila, bježeći od ljudi što je moguće dalje… Stoga se možemo zapitati, nisu li ova dva romansirana lika nastala iz dubokih osjećanja samog pisca koja su mu potresala dušu za života, i koja su ga možda, u konačnici, potpuno oblikovala i kao pisca i kao čovjeka?
Po povratku iz sibirskog pogroma Dostojevski najprije objavljuje jedan, a po povratku s putešestvija Europom, i drugi roman-zapis. Osim što ih iznimno cijenim u literarnom smislu, držim ih i ključnim za spisateljsku karijeru Dostojevskog. Traume sibirske kaznionice razriješio je Dostojevski štivom od dvjesta šezdeset stranica (više-manje) podarivši mu naziv Zapisi iz mrtvog doma, koje da nije napisao kao da se nikada ne bi izvukao iz čemera osjećanja robijaškog života. Nakon toga, preostao mu je još samo obračun s vlastitim samoljubljem; konačno, i njega je, čini se, usmrtio romanom pomalo zloslutnog naziva – Zapisi iz podzemlja. Dvije misli, po jedna iz svakog romana, najbolje opisuju osjećanja koja su Dostojevskog tištala za života i koja je on uzdigao u osjećanja gotovo svakog čovjeka, samo ako ih je on sebi spreman priznati:
…kad bi čovjeka poželjeli sasvim satrti, uništiti, kazniti ga najužasnijom kaznom, da bi i najstrašniji ubojica zadrhtao pred tobom kaznom i unaprijed bi je se bojao, trebalo bi samo radu pridati značaj savršene, potpune beskorisnosti i besmislenosti (Zapisi iz mrtvog doma)
U spomenima svakog čovjeka ima takvih stvari koje on ne otkriva svima, već samo prijateljima. Ima i takvih stvari koje neće reći ni prijateljima, već jedino sebi, i to u povjerenju. Ali ima, najzad, i takvih koje čovjek ne smije ni samom sebi da otkrije, i baš takvih, svaki pristojan čovjek ima podosta. (Zapisi iz podzemlja)
O samoljublju Dostojevskog čitam u knjizi posvećenoj njemu nekog Dragutina Prohaske koju je ovaj objavio davne 1921., na stogodišnjicu rođenja ovog literarnog čarobnjaka. Knjiga je stara, korice se pod mojim prstima raspadaju, i već nakon nekoliko stranica primoran sam naslovnicu, koja je potpuno otpala, odložiti na stranu. Ali držeći se nakladničkog pokliča „Sadržaj je kralj“ polako se udubljujem u isti…
Nakon prvog uspjeha s Bijednim ljudima, Dostojevskog zahvaća euforija, doživljava „prve trnce slave“ te ga primaju u krug tada vodećeg književnog kritičara Bjelinskog. Za sve iole malo bolje poznavatelje života i djela Dostojevskog značenje tog kritičara, s društvenim afinitetom i zavidnim stupnjem socijalne inteligencije, u njegovu životu, zasigurno je poznat, pogotovo, njihov međusobni raskol koji je uslijedio nakon objavljivanja Dvojnika, njegova drugog romana. Međutim, ono što me je sada privuklo u čitanju biografije ovoga književnog genija bilo je, mogu to slobodno reći, skandalozno ponašanje Dostojevskog, ogrezlo u samoljublju, koje je nastupilo odmah po njegovu stupanju u ugledno petrogradsko književno društvo. Asocijalni je genij zbog svog ponašanja tu doživio rijetko viđena poniženja, mahom od kolega književnika kao što je bio on sâm. Prohaska piše da su u poniženjima Dostojevskog, pisanju pamfleta protiv njega i sl. prednjačila i takva ugledna književna imena kao što su to bili Turgenjev i Njekarasov. Najsočniji izraz kojim su počastili Dostojevskog bio je „hodajuća anegdota“. Neshvatljivo ostaje kako se dogodilo pa da jedan izuzetno talentiran pisac, i doslovce ‘kralj riječi’, u svakodnevnim situacijama postane objekt za porugu.
Počeli su ga ismijavati, smijali su se njegovoj [vanjštini], očima, nosu, njegovoj nespretnosti, stasu. Bio im je hodajuća anegdota, mladi mjehurić; mučili su ga ogovaranjem, paskvilima, epigramima, karikaturama iz dana u dan.
Dostojevski nije trpio društvo, ne zato što ga nije volio po sebi, već zato što se u njemu nije snalazio. Za sebe je govorio:
Svakako, nijesam stvoren ni za kakovo društvo. Glavno što se nikako u društvu ne znam vladati. Dođem li gdje ima mnogo ljudi, uvijek osjećam, da me svi pogledi [elektriziraju]. To me naročito počinje stezati, stezati fizički…
I odjednom, dospijeva on u Sibir, u kaznionicu u kojoj narednih četiri godine ni u jednom trenutku neće biti sâm… Kakva je to samo kazna bila! Za Dostojevskog, u svakom slučaju, dvostruka! Osim što je bio neopravdano osuđen zbog minornog političkog angažmana na četverogodišnju robiju, a onda na još nekoliko godina služenja u carskoj vojsci, kao da je bio osuđen i zbog svog samoljublja na ‘prisilan zajednički život’ s drugim ljudima, k tomu, kažnjenicima! A u kaznionici se drugačije nije moglo. Dakle, on se sasvim neutješno zaputio u Sibir misleći da je s njim gotovo, a taj rastanak s Petrogradom u pismu bratu opisao je vrlo upečatljivo:
“Baš u 12 sati, to jest baš na Badnjak (1849) prvi put sam na se uzeo verige [lance]. Bile su teške 10 funti i bilo je veoma teško s njima hodati. Onda su nas posadili u otvorene saonice… i pođosmo iz Petrograda. Bilo mi je teško na srcu i nekako tužno, neodređeno od mnogih različitih osjećaja. Srce je živjelo nekom brigom, i tad se stislo i kinilo se turobno. Ali svježi zrak oživio me i budući da se obično pred svakim novim korakom u životu osjeća živahnost i hrabrost, to sam ja zapravo bio veoma miran i pažljivo sam gledao na Petrograd, vozeći se mimo blagdanski osvjetljenih kuća i praštajući se sa svakom kućom napose. Vozili su nas i mimo tvojega [bratovog] stana a kod Kraljevskoga je bila velika rasvjeta. Ti si mi rekao da je kod njega bor i da su djeca s Emilijom Fjodorovnom otišla k njemu, i eto kod te kuće mi je postalo strašno žalosno. Ja sam se kao opraštao s dječicom. Bilo mi ih je žao, i poslije više godina još ja sam ih se često sjećao, gotovo sa suzama u očima. Nas su odvezli prema Jaroslavlju.” (str. 18)
Svi ti trenuci koji su se dogodili prije više od sto pedeset godina, čiji svi akteri su odavna već mrtvi, nadaju se tako živima u pisanoj riječi Dostojevskog. Ne znam kako, ali vrlo lako sam mogao sebi dočarati te slike: kako ga je to ‘svježi zrak oživio’ dok se vozio saonicama, s verigama na sebi, veliku rasvjetu i bor kod Kraljevskoga i naposljetku dječicu koja se pod njim igraju… pa gotovo kao da sam na njegovu mjestu bio! Ta srodnost s Dostojevskim je nešto najčudnije što sam ikada u životu osjetio…
Međutim, za Dostojevskog, ‘katorga’, kaznionica značila je spas, i u mnogim prilikama on će to naglasiti. “Mene je spasila katorga”… “Najbolje su mi moje misli tada išle po glavi, sada se samo vraćaju…” pisao je u svojim pismima bratu po povratku u Petrograd. Stoga, možemo li zaključiti kako je Dostojevski u Sibiru sazrio i kao čovjek i kao pisac? Izolacija nikada nije beznačajna po sebi. Štoviše, “nema ničeg beznačajnog po sebi”, napisao je i Bernard Stiegler, francuski filozof koji je s Dostojevskim podijelio robijašku sudbinu. Čovjek, taj Bernard Stiegler, pet je godina također proveo u zatvoru i u njemu otkrio filozofiju! Ona je bila luč u tami koja mu je preostala i koja mu je omogućila da preživi… I kako je sâm napisao, ‘osamljen, mogao je eksperimentirati’…
Ali što je spasilo Dostojevskog? Ta je tajna pohranjena u ‘Zapiscima’ iz Mrtvog Doma, i samo njihovim pažljivim iščitavanjem možda nam postane dostupna…
Postavlja se pitanje bi li Dostojevski mogao zapaziti sve te osobine običnoga čovjeka da nije prethodno vidio osobine onoga palog… u Mrtvom Domu? Pojačane do bolne jasnovidnosti, gledajući ih otvorene, poput knjige, mogao je napokon doći do tajni psihe čovjeka. Kasnije će mnogi kritičari upravo hvaliti tu osobinu Dostojevskog u njegovim romanima – pronicavost u psihološkim opisima. Katorga mu je u tom poslu nesumnjivo pomogla, i bila najbolja škola…
Prvi roman koji je napisao kako bi ogledao svoju snagu u psihološkim opisima, bio je upravo roman-zapis Zapisi iz podzemlja. Prohaska ga u svojoj knjizi spominje u poglavlju nazvanom ‘filozofija bezumlja’, koji iznimno ne nosi naziv romana čiju pozadinu nastanka opisuje. Naziva ga najzagonetnijim i najčudnijim romanom Dostojevskog, čini se, iz uljudnosti. Jer, toliko toga je gnusnog napisano o čovjeku u tom romanu da je to vjerojatno još 1920-ih graničilo s dobrim ukusom! Možda je na djelu samo prolazna ludost Dostojevskog…? A možda se zato Zapisi iz podzemlja i nisu ozbiljno čitali sve do druge polovine 20. stoljeća kada su ti ‘podzemni ljudi’ ponovno oživjeli?
Svaka spoznaja je bolest, piše Dostojevski u Zapisima iz podzemlja. Tako smjelo, bez trunke suzdržanosti. Malo zatim, sve ljude koji su prešli četrdesetu naziva huljama. Nepristojno je živjeti nakon četrdesete, kaže nam u facu njegov glavni junak, pronicavi, ali do zla boga frustrirani tip. U što se to pretvaramo nakon četrdesete, mi, umorni od života i od sanja? U pragmatične, ‘gledaj svoja posla’ likove kojima jedina naslada preostaje pakost… Ali najzanimljivije od svega je da mi zapravo nismo pakosni, mi smo samo ‘uštimani’ da želimo “prema tablici”, prema vrijednostima uobličenima od društva, a ne prema onomu što stvarno osjećamo. Odatle, prvo što nam pada na pamet da bismo tomu stali na kraj jest pakost, pakost prema drugomu, iako nismo pakosni po sebi…
“Čovjeku treba samo jedno, samostalna volja, ma što god ta samostalnost njega stajala, i ma čemu ga dovela… razum je samo razum i zadovoljava samo razumna nagnuća čovjeka, a volja je izjava cijeloga života… zajedno s razumom i svim besmislicama.” (Zapisi iz podzemlja)
Ljudi bi bili bolje osobe kada bi radili nešto svoje, kad bi njegovali svoju individualnost, a ne se ravnali prema ukusu društva, zaključak je ovog petrogradskog juridiva… Ne moramo naglašavati aktualnost tematike Zapisa iz podzemlja i danas…
Dostojevski je bio zatvoren tip sa svojim sanjama i maštarijama, sa svojim demonima koji mu ni jedan trenutak nisu davali mira. Zbog toga je društvo doživljavao isključivo kao pozornicu na kojoj je mogao doživjeti ili slavu ili poniženje. Njegovo samoljublje ga je, konačno, potkraj 1840-ih, zavilo u crno. Ali ono na što smo htjeli podsjetiti ovim tekstom, je činjenica da ga je izvukao pad, pogrom u Sibir, katorga i spuštanje do samog dna, a s kojeg se kasnije vratio zreliji, i jači, oboružan psihološkim uvidima u prirodu čovjeka. Napisavši dva romana-ispovijedi, od kojih su oba svoj povod pronašla u njegovu stvarnom životu, mogao se sada usredotočiti na pisanje svojih velikih romana… o kojima je književna kritika svoje već rekla.
